TENK YU

Koliko je nafte bilo potrebno da se ugasi hrvatski domoljubni zanos?

To pitanje neki su od nas postavljali kada je otkriveno da su, usred zadnjega balkanskog klanja, dvije zaraćene strane – hrvatska i srpska – uredno međusobno trgovale gorivom za tenkove, samohotke, amfibije, mercedese i druga borbena vozila. Cisterne s "hrvatskom" naftom bez problema su, preko dogovorenih kontrolnih punktova i štakorskih kanala, prelazile na "srpsku" stranu, a odatle su se pošiljaocu vraćale vreće napunjene njemačkim markama, jugoslavenskim streljivima ili već nekim sličnim međunarodno priznatim valutama.

Možda je to što se motorno gorivo tada koristilo uglavnom na štetu treće od zaraćenih strana – protiv Bošnjaka – bio razlog da otkriće ove prljave trgovine ne razblaži hrvatsku patriotsku zažarenost, niti pak u kolektivnoj imaginaciji poljulja mit o moralnoj čistoći i uzvišenosti tzv. domovinskog rata. Naprotiv, upravo su najgrlatiji nacionalisti, nafudrani primordijalnom mržnjom prema Srbima, najzdušnije znali odšutjeti ovu multikulturalnu dimenziju ratnoga protoka robe i novca. Nitko se tu nije drznuo postaviti banalno pitanje: Nije li malčice nedolično to što našom naftom hranimo tenkove koji ubijaju (i) Hrvate? Ili još jedno, nešto složenije: Zašto nacionalizam u pravilu potiče multikulturalnu letargiju kada se radi o potrošnji vlastitih ljudskih resursa?

Novu priču nedavno je otkrila Slobodna Dalmacija, a u njoj, za vraga, nema trećih, osim ako takvima ne smatramo muslimane u Kuvajtu. Radi se o petnaestak tenkova M-84 koji su potkraj 1991. godine, u jeku bitke za Vukovar, povučeni sa slavonskoga ratišta kako bi poslužili za kompletiranje tenkova koje je "Đuro Đaković" kasnije prodao Kuvajtu. Posao je na jugoslavenskoj razini sklopljen još prije rata, a konačna isporuka – dok su trajale najkrvavije borbe i dok je Vukovar stenjao pod naletima "neusporedivo bolje naoružanog neprijatelja" – obavljena je "uz dogovor između hrvatske i srpske strane" (valjda praćen rukovanjem i rutinskim srdačnostima: Tenk YU!... Tenk YU!...). Slobodnoj je to potvrdio Vladimir Ivanović, srpski vojni stručnjak koji je bio glavni kontrolor prilikom iskrcaja tenkova u luci Jeddah u Saudijskoj Arabiji:

"Radilo se o unaprijeđenim verzijama tenkova M-84 koji su povučeni s vukovarskog područja, a koji su prebačeni u slavonskobrodsku tvornicu 'Đuro Đaković'. Tu su izvršeni pregledi, obavljeni neki sitni popravci pa su na koncu obojeni u prepoznatljivu žutu boju pijeska. Kasnije su vlakom prebačeni do Rijeke, odakle su brodom poslani za luku Bar..."

Priču su nedvosmisleno potvrdili i nekadašnji najviši dužnosnici Hrvatske vojske, s tipičnom sentimentalnom mješavinom prethodne nemoći i naknadne pameti. General Petar Stipetić, koji je u sporno vrijeme bio zamjenik načelnika Glavnog stožera HV-a, danas veli kako "svakako nema logike da se u vrijeme bitke za Vukovar naglo povlače tenkovi koji su mogli biti prekretnica", kako je "takvu odluku najvjerojatnije donio sam državni vrh", te kako je "sigurno došlo vrijeme da se taj slučaj istraži". Njegov bivši šef, general Anton Tus, logikom zapovjedne odgovornosti bio je još eksplicitniji:

"Kada sam čuo za takav dogovor i da se radi o definitivnoj odluci, otišao sam k predsjedniku Tuđmanu i izrazio mu svoje ogorčenje. Energično sam to odbijao. Rekao sam mu da smo u ratu i da se takvo što ne radi usred rata. On mi je rekao da je nalog već proslijeđen, da više nije u njegovoj nadležnosti i da je to međunarodna obveza koja se mora ispuniti."

U svakom slučaju, stvari su jasne kao na okrutnoj karikaturi: dok Vukovar nezaustavljivo izdiše pred "neusporedivo bolje naoružanim neprijateljem", mudro hrvatsko vodstvo povlači s bojišta oveću tenkovsku jedinicu, dorađuje čelične grdosije u "Đakoviću", te ih preko Rijeke šalje Srbima u Bar, da ih oni otprave dalje u Kuvajt... Što će reći da Tuđman, u dogovoru s Miloševićem, nije samo prekrajao Bosnu, nego je i aktivno sudjelovao u okupaciji hrvatskih krajeva.

Kako to da hrvatski patrioti s takvim manevrima nemaju problema? Zašto idoliziraju onoga koji ih je u odsudnim trenucima nesmiljeno razoružavao i izručivao ubojicama? Kako to da Tuđman, šesnaest godina kasnije, i dalje figurira kao ikona neugasloga domoljublja, pa se – umjesto jednodušne osude za nacionalnu veleizdaju – vode žustre debate o lokalitetu i veličini njegova spomenika u prijestolnici?

Nacionalizam, kada se ostvaruje u praktičnome vidu, "na terenu", računa s realnom vrijednošću ljudskoga života tek kada je on nepovratno izgubljen. Što je više mučki žrtvovanih ljudi, to je više epike i legendi. Preprodani tenkovi, prošvercana nafta i prolivena krv nisu u međusobnoj koliziji, naprotiv, jer ta će nafta, kada se uz dobru cijenu doturi neprijatelju, povećati potrošnju krvi na našoj strani, pa smo na dvostrukom dobitku, reklo bi se - ubiremo keš i mitologiju. A to je i temeljni kolorit tzv. domovinskog rata: crno zlato i crveno blato.

Prema Tusovu svjedočenju, čitav posao oko tenkova koji su za vrijeme rata, u dogovoru s agresorom, povučeni iz Slavonije i poslani za Kuvajt, obavio je general Ivan Čermak, tadašnji pomoćnik ministra obrane za logistiku, a današnji optuženik pred Sudom za ratne zločine u Haagu. Taj je, pak, lik dočekao rat kao monter ventilacijskih uređaja i centralnoga grijanja, a iz njega izašao s činom generala i enormnim bogatstvom, pomoću kojega je kupio dvorac i posijao na desetke benzinskih crpki diljem voljene domovine. Od montera centralnoga grijanja do naftnoga magnata – eto, to je ta topla voda hrvatske ratne epopeje, nešto kao tekuća domoljubna proza, proces kojim se stalno otkrivaju nove epizode priče u kojoj je sve odavno poznato. Što ne znači da Čermaku nećemo zajedničkim naporima plaćati obranu u Haagu!

Nad tim kolektivnim nesporazumima ne vrijedi više čak ni moralizirati. Eventualno ne bi bilo loše negdje u Vukovaru, recimo na Trpinjskoj cesti, kao simbol herojske oslobodilačke borbe hrvatskoga naroda, postaviti na mramorno postolje jedan glomazni M-84 premazan pustinjskižutom bojom. S cijevi usmjerenom prema Zagrebu, naravno.

Viktor IVANČIĆ, Feral