Čudnih li vremena, čudnih li običaja! Naš okoliš je mračan i savršeno neprijatan prostor, gdje su pojmovi o dobru i o zlu u zapadnoevropskom smislu izgubili svaku, pa i najneznatniju, ako hoćete, takozvanu ritualnu vrijednost, i gdje je ljudsko srce tvrda i zaleđena, krepana kljusina, što je zaostala negdje na hrvatskoj cesti, dok je ne digne proljetna poplava. To je prirodna pojava. I dok Hrvatska putuje kroz maglu, dok vožnja postaje sve bjesomučnija, dok pravosuđa nema, dok kruha nema, dok pravne sigurnosti nema, dok kriminal raste, dok je mito jedino sredstvo vladanja, iz dubine Hada, oglašavaju se crne spodobe koje bi eto vladale. Ne tako davno, odrekosmo se djedova, koji su položili svoje glave, u uzvišenoj borbi sa njemačkim i talijanskim crnokošuljašima, a sada mi sitne dušice, nako dva tri glupa člančića u tabloidima i dva, tri govora ishlapjelog komunističkog sekretara koji eto postade predsjednik nam Sabora i ostalog političkog smeća, u državi izoliranoj od svakog stvarnog upliva znanja i pameti, dižemo u nebesa bjelosvjetske lopine, jer strah u kostima građana najbolji je eliksir. Da oni nebi slućajno saznali da nam je, mater ili baba, sa zrncem «njihove» krvi, koljemo se kao divlje zvijeri, proždiremo se uzajamno, dokazujući velikohrvatstvo
I vi sada tražite jedan skok, jedan salto mortale iz petnaestog u dvadesetprvo stoljeće. To je intelektualna hiperkombinacija, dragi moji, to seljaci, ovako na brzinu, shvati ne mogu, dakle pobijedu donosi strah, strah od batina tj. stanje će ostati nepromijenjeno.
miroslav k
